O nama

Pulski podzemni tuneli – skloništa 

Pula je, kao glavna ratna luka i sidrište flote, pred početak Prvoga svjetskog rata važno vojno-strateško središte od iznimnoga općedržavnog značaja za tadašnju Austro-Ugarsku Monarhiju; stoga se utvrđuje široko zasnovan sustav fortifikacijskih objekata s posadom (utvrde, baterije, topničke bitnice i mitraljeski položaji), koji se protezao od zapadne do istočne obale Istre i tako zatvarao prilaze gradu.

U samome gradu, uz civilno stanovništvo, boravi i veliki broj vojnika i stručnjaka različitih profila koji su radili za potrebe vojske i Arsenala, te su austrougarske vlasti, neposredno pred Prvi svjetski rat i tijekom njegova trajanja, za potrebe sklanjanja ljudi u slučaju direktnih zračnih napada na grad, započele izgradnju podzemnoga sustava tunela – skloništa (rovova, galerija i prolaza) sa spremištima streljiva i komunikacijskim hodnicima ispod pulskih brežuljaka. Nijedan pulski brežuljak u najužoj jezgri grada nije ostao pošteđen bušenja i kopanja! Stvorena je široko rasprostranjena mreža podzemnih tunela – skloništa, od kojih su najveća ona ispod brežuljka Monte Zaro, te podno Kaštela i Monte Ghira. 

Mletačka utvrda na Kaštelu (Hafenkastell) pod austrijskom je vlašću služila kao skladište, vojarna i promatračnica. Ispod utvrde nalaze se podzemne prostorije, koje su u Prvom svjetskom ratu služile za smještaj posade, materijala i streljiva, ali i kao zatvor za zarobljene neprijateljske vojnike. Ispod središnjega gradskog brežuljka – Kaštela nalaze se dva tunelska skloništa: jedan ispod same utvrde, koja se nalazi na vrhu brežuljka, a u njegovu podnožju drugi (u njemu se upravo nalazite), koji povezuje dva dijela užega centra grada, dužine oko 400 m. 

Četiri ulaza s različitih strana

Četiri ulaza s različitih strana, pri dnu padine brežuljka na kojemu se nalazi Kaštel, vode podzemnim hodnicima prema jedinstvenom prostoru u središtu, u kojemu se hodnici susreću. Ulazi su napravljeni tako da omogućuju cijelom sustavu pravilno strujanje zraka, a temperatura zraka u svakom godišnjem dobu varira do 14 do 18°C. Ovaj je prostor, u kojemu su hodnici široki od 3 do 6 m, a visoki oko 2,5 m, mogao primiti oko 6000 ljudi. 

Poslije Prvoga svjetskog rata talijanske su vlasti nastavile koristiti pulske podzemne tunele, širile ih i nadograđivale. Nakon Drugoga svjetskog rata koriste se kao skloništa za civilno stanovništvo i za potrebe saniteta, a grade se i nova, tzv. atomska skloništa, tada predviđena, u prvom redu, kao skloništa u slučaju radiološko-biološke opasnosti. Atomska skloništa mogu primiti oko 6000 ljudi, a starija skloništa – tuneli oko 45000. Ukupni je kapacitet svih pulskih skloništa više od 50000 ljudi, što je svakako impozantna brojka, gotovo jednaka broju stanovnika grada.